Stipica Pilj

Smrvio sam

inatom

sve nasilne

okove

ali dok me sunce

pripija uz stablo

zarobljen sam

trajno

divotom

snage

nenasilne

ljepote.

sad smo dalje

osjećaš prostor

nešto kao

oštar zrak

naizgled

sječe 

zadnje

niti

koje nas drže 

prazninu

stvarnosti

koja stiže

ne možemo ispuniti

kremastim nebom

i suncem

okusa čokolade 

takve

stvari

lebde

samo

na oblaku

koji

plovi

prije sumnje 

i onda opet selimo

šatore 

sa zadnje granice

svoje tajne 

na drugi kraj svijeta 

u otkrivanje neke

druge 

neproniknute  

da je možda opet  

vratimo u more  

bez ispraćaja

bez povorke   

mramornom

pločom

samoće

i nestajućim

odjecima bola.

potonimo u  

crveno

vani  nas i tako 

očajnički 

ne žele     

i probudi me 

usred snova   

ispod slojeva  

svoga straha  

i pod hladnim 

svjetlima 

grada   

čekat ću te tajno     

ispunjen bojom  

ranjivom i nježnom 

i odvest ću te  

i oprezno

i naglo   

u crvenu 

utrobu vreline.

Imali smo  

zarobljene  dane

prije

i sve dane poslije 

i između 

taj jedini 

sunčan i 

slobodan dan 

i nestali smo nakon toga 

svatko svojim avionom 

a avioni 

na sreću 

ne susreću  

kao noćni tramvaji 

zle svjedoke

i sad mi se čini 

kako smo uspjeli 

u svemu

čak i odletjeti 

kad je najbolje 

u sunčano predvečerje 

svatko na svoju stranu 

u susret 

beskonačnom nebu.